Raskoš simetrije s političkim zaokretom

Kombinacija sjete, melankolije i romantike, izgleda kao ilustracija i odvija se u prostoru koji je ravna ploha, s čitavim ansamblom glumačkih zvijezda, dugogodišnjih autorovih suradnika... da, riječ je o radu američkog scenarista i redatelja pripadnika „američke ekscentrične kinematografije“ Wesa Andersona.

Osim pastelnih boja, ono što prvo primijetimo u Andersonovim radovima jest simetrija. Svaka akcija koja se događa u slici neobično je centralizirana ili pak zrcalna. Zatim prenaglašeni detalji te formalna, na prvi pogled statična, ritualno hladna glumačka izvedba, uz esejističke, literarno konstruirane dijaloge, prepoznatljivi su elementi njegova filmskog jezika. Andersonovi filmovi traže koncentraciju i često povlačenje gledatelja za odlukom o ponovnom gledanju, kako bi se dobio dublji dojam tog površinskog košmara. U toj se ritualnoj hladnoći krije destabilizirajući apsurd, izgrađen na dosljednosti nelogike, no čineći sklopljenu cjelinu koja dobro funkcionira.

U Feničanskoj spletki Wes Anderson iznova gradi vizualno raskošan svijet, s galerijom osebujnih likova zavodljivo karikirajući sadašnjost uz sveprisutno pretjerivanje, koje ima jasnu dramaturšku funkciju

U svom posljednjem filmu Feničanska spletka, koji je svjetsku premijeru imao ovo proljeće u Cannesu, Anderson iznova gradi vlastiti, raskošni svijet, s galerijom osebujnih likova – ali istovremeno mu i prkosi uvođenjem političkih i religijskih tonova. Može se reći da on sam ovdje potvrđuje dosadašnje značajke svojih radova, ali ih i ironizira.

Nejasna i besmislena naslovna Feničanska spletka zapravo je plan zloglasnog magnata i poduzetnika Zsa-zse Korde (Benicio del Toro) kako bi dominirao gospodarstvom izmišljene bliskoistočne zemlje uz eksploataciju robova i manipulacije poljoprivrednim tržištem. Na putu mu stoje američki agent Excalibur (Rupert Friend), brojni rođaci i saveznici (Scarlett Johansson, Jeffrey Wright, Mathieu Amalric) i vlastita egzistencijalna kriza nakon niza atentata iz kojih izlazi neokrznut, pri kojima uvijek ponavlja rečenicu Ja se osjećam potpuno sigurno! Kordina vjerom fanatično opsjednuta kći Liesl (Mia Threapleton) na pragu je zaređivanja, ali na njegov poziv postaje moralni kontrapunkt očevim ambicijama i njegova nasljednica.

Narativ filma grana se poput pikarskog romana: putovanje, digresije, satirične epizode izvedene Andersonovom uobičajenom brzinom. Redatelj ostaje pri svojoj estetici pastelnih tonova, frontalne kamere i staccato replikama, no s manje one svoje luckaste simpatije za likove. Bitne razlike od dosadašnjih Andersonovih priča su u političkoj dimenziji koja predstavlja kritiku tržišnog ekstremizma te u uvođenju religijskih motiva: uz lik kćeri, tu je i njegov dugogodišnji suradnik, glumac Bill Murray kao Bog. Dugogodišnji san kanadskog glumca Michaela Cere o suradnji s Andersonom napokon se ostvario, u za njega izvrsno izvedenoj ulozi obiteljskog učitelja, entomologa Bjorna, s odlično uklopljenim komičnim norveškim naglaskom.

Uz Del Tora, mladu Threapleton (kćer Kate Winslet) i Ceru u manjim ulogama u ovom Andersonovu ansamblu pojavljuju se još i Tom Hanks, Willem Dafoe, Charlotte Gainsbourg, Bryan Cranston i drugi – više kao atmosferski naglasci nego klasični likovi. Gotovo da je uznemirujuće gledati kalibre poput Hanksa, Dafoea i Johansson kako telefoniraju nepokretni u svojim ulogama. Kordina brata, ujaka Nubara, ključnog financijera njegovih poslovnih stremljenja, igra Benedict Cumberbatch.

Među najprepoznatljivijim čimbenicima autorovog filmskog potpisa oduvijek je bila kamera i njezini specifični pokreti i kretanje. I ovdje precizna i distancirana, iz svoje centralne pozicije ove orkestrirane kompozicije, kamera, kao i montažni postupci prepoznatljivo su wesandersonovski. Kolorit filma, kojim se Anderson uvijek pomno bavi, vraća u retro bliskoistočnu kolonijalnu vintage fantaziju s dominacijom bež i zlatne, te izblijedjele zelene i plave kontrastirane smeđim tonovima. Autori priče su sam Anderson i Roman Coppola, a originalnu glazbu za film napisao je Alexandre Desplat.

Film se ljupko odvija u poznatom stilu nadarenog i učenog djeteta, kakav Anderson i jest, ali naravno, prijetnja da sve to postane manirizam zbog tolikog broja varijacija na temu, nije isključena. Uvijek ležerno zabavan, ispričan uobičajenom uvjerljivošću – više u vizualnom negoli u narativnom, no ovaj put začinjen novim tematskim registrima. S nešto manje romantične ekstravagancije nego do sada i s manje dječje usamljenosti koja se čitala u njegovim najvećim filmovima. I dalje vizualno raskošno, zavodljivo karikira sadašnjost uz sveprisutno pretjerivanje, koje ima jasnu dramaturšku funkciju. Anderson ovdje, kao i do sada, govori o nekom osobnom svijetu koji je, čini se, okrenuo kurs u novo razdoblje, jer pored pukog ismijavanja i dobre zabave, dobiva zrelije i angažiranije
konture.